„Jedina osoba koja ti stoji na putu si zapravo ti. Vrijeme je da je pustiš. Izgubi već jednom sebe.“

Priča o podvojenosti ličnosti – mislimo da bi tako najbolje opisali smisao, tačnije radnju filma Black Swan (Crni labud). Ličnost podijeljena na dva različita dijela – tzv. stanje Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Oba dijela – zasebne cjeline koje, da su zaista „stvarne“ ličnosti, odnosno da zaista postoje dvije različite osobe, bi se mrzile i bile jedna drugoj opasna konkurencija.

Za početak je važno reći da ovaj američki film, koji donosi priču o mladoj balerini Nini Sayers, koja upravo radi na predstavi – baletu – Labuđe jezero, te koja je dobila ulogu Bijele labudice, je prikazao na – s jedne strane – izuzetno suptilan način, dok s druge strane na jedan krajnje zastrašujući način rascjep jedne krhke ličnosti; ličnosti jedne mlade, ali nestabilne osobe, koja kao da na neki način proživljava baletsku predstavu, osjećajući je direktno na svojoj koži.

Ovo je psihološki triler, ali ne pričamo – naravno – danas o njemu, mada ćemo morati uvezati kroz ovaj članak neke dijelove filma kako bi nekima od vas određene stvari bile jasnije.

Sve vrijeme, kroz ovaj film, možemo da uočimo konstantnu „prisutnost“ Ninine majke, koja kao da je drži „u kavezu“ – pod kontrolom, koja graniči sa opsesivnom privrženošću, ali prelazi granice ljubavi i pažnje, te ulazi u „teritoriji“ posjedovanja, prije svega, punoljetne i zrele osobe, koja ne pokazuje – šta više – nikakve znakove mentalnog i/ili fizičkog hendikepa. Majka koja punoljetnoj i već formiranoj osobi – kada govorimo o njenoj ličnosti, ne da da odraste i ne može da prihvati činjenicu da Nina nema ni pet ni deset godina, a kamoli da joj treba staratelj – tutor.

Ovdje se javlja pitanje – iako se, naravno, ne bavimo likom njene majke – da li je njena majka „uzrok“ neke Ninine traume ili nekog negativnog iskustva, s obzirom da izgleda kao da je Nina pod nekim čudnim oblikom, hajmo reći, hipnoze, i kao da je „lutka na nevidljivim koncima“ kojom upravlja njena majka?

Nina, koliko možemo vidjeti, nema ni prijatelja niti prijateljicu, te nije ni u vezi – ljubavnim odnosima, kao i činjenica da nije seksualno aktivna – šta više, ona je i dalje djevica. Ili nam se ipak to samo tako čini? Zašto to kažemo? Prvenstveno jer postojanje – koje je evidentno – potisnutog seksualnog instinkta je izraženo kod Nine, koja s druge strane uopšte ne mora biti nevina, ali može vrlo vjerojatno biti da je seksualno napastvovana u ranoj mladosti i to možda čak i od vlastite majke. Zar nikoga ne čudi „prevelika vezanost“ njene majke prema njoj, koja čak podsjeća na onu ovisnost ili bolje reći posesivnost u partnerskim odnosima (ljubavnim vezama) kada jedan se na takav način ponaša prema onom drugom?

U poslu je Nina veoma predana. Šta više, ona je profesionalac-perfekcionista čiji perfekcionizam graniči sa „ludilom“, te koji kasnije „javno“ otvara vrata njene tamne strane – Crnog labuda, odnosno „lošeg blizanca“ – koja je preuzima ne samo na sceni, već i u stvarnom životu. Također, ona u svakome ko joj „stane na put“ u poslu, vidi opasnu konkurenciju, koju je – a da ni sama nije (bila) toga svjesna – spremna eliminisati, pa taman od iste kreirala neprijatelja kakvim se ista osoba ne čini u stvarnosti – šta više, ne da joj nije neprijatelj, već joj je i na neki način podrška u njenom kako radu, tako i životu.

Da li je Mr. Hyde njen osloboditelj ili „tihi ubica“ koji presuđuje kako sebi, tako i njoj, vidi se – razaznaje se – kroz čitav film, samo nikada nije „odmah“ to rečeno, odnosno na samom kraju kada bi to bilo i za očekivati.

Nina Sayers je tragičan lik, zapleten u mrežu ludila kojem se porijeklo i zna i ne zna, odnosno dalo bi se naslutiti. Koliko ima njene krivice, a koliko tuđe, trebalo bi se diskutovati kada bi postojala prilika za isto – spin-off ili čak serija, koja bi bila kao neki uvod u Ninin život. U svakom slučaju, ova rola je (pre)zahtjevna za nekoga ko nije spreman da je „prihvati objeručke“ i preda joj se također krajnje profesionalno gdje perfekcionizam prestaje, a ludilo počinje.